O licemjernoj politici Izraela nepotrebno je trošiti previše riječi. Uspostavljeno primirje je prekršeno više puta, a mi ćemo navesti samo neke od primjera:
Tijekom 12. siječnja izvedeni su masovni zračni napadi na libanonsku južnu granicu. Diljem doline Beka bombardirani su gradovi i naselja, dok je istovremeno vršen politički pritisak unutar samog Libanona da se karte preraspodijele u korist „mira“, odnosno, ne provociranja Izraela. Neposredno prije tog dana, Izrael je također nekoliko puta bombardirao sam Libanon stalnim zračnim napadima i demonstracijom zračne moći.
Zatim je 10. veljače ponovno izveden napad na dionici Hermel-Homs, pogađajući navodne klanove lojalne Otporu. Među bombardiranim točkama uočljiv je bio fokus na naselja kao što su Aita Al-Sab, koja je odolijevala valovima izraelskih napada tijekom rata. Drugdje, u Kiamu, izraelske su trupe ušle s tenkovima u miru, gdje nisu mogle u ratu. Izvršene su racije, pretresi i zastrašivanje stanovništva.
Tog dana objavljeno je da će izraelske trupe zadržati ispod rijeke Litani, unatoč već jednom produljenju razdoblja za provedbu primirja. Kao i drugdje, „privremena“ izraelska okupacija je postala trajna.
U narednom razdoblju, probijanje zvučnog zida od strane izraelskih zrakoplova iznad Beiruta postalo je praktički svakodnevnica, a 18. veljače konačno je počelo povlačenje, što je ubrzo postalo jasno da povlačenje i nije baš potpuno povlačenje.
Zadržavanje na 5 ključnih točaka
Počet ćemo od toga koje su točke zadržane, a to su:
• Jal Al-Dir, južno od Aitaruna, u blizini izraelskih gradova Avivim i Maliki.
• Planina Dzabal Blat, nalazi se u blizini Ramije i Nakvore
• Alma Al-Sab, koja izravno nadzire obalu i bazu UNIFIL-a u Naqwari.
• Položaji na relaciji Markale-Hula
• Brdo Hamama kod Kiyama.
Izraelsko povlačenje puno je proturječja. Prvo je, naravno, da su snage Otpora uništene u regionu južno od rijeke Litani i da je cilj ratnih dejstava postignut. O tome dovoljno govori prisutnost izraelskih trupa tri mjeseca nakon primirja. Drugo je proturječje da se samo primirje temelji na tome da libanonska vojska i snage UN-a preuzimaju vojnu prisutnost u tom području, što je upravo ono na što Izrael trenutno odbija pristati. Naravno, iza ovih izgovora kriju se daleko praktičniji razlozi.
Prvi i najosnovniji je da su sve zadržane točke od iznimne taktičke važnosti, da sve odgovaraju glavnim pravcima izraelskih ofenziva tijekom rata i da bi u slučaju obnove rata predstavljale izvrsno polazište za novi napad. Upravo su se na tim linijama vodile neke od najžešćih borbi u ratu.
Samo zadržavanje ovih ključnih točaka pokazuje, čak i na vojnom frontu, da temelj za dugoročni mir između Libanona i Izraela ne postoji, naprotiv. Klasne snage koje su dovele do samog početka rata, a koje su utjelovljene u izraelskoj kolonijalnoj ekspanziji, još uvijek su prisutne. Potreba da se učvrste u okupiranoj Palestin, prošire svoj teritorij na račun drugih naroda i država nije likvidirana i samo je pitanje vremena kada će se ponovno aktivirati. Upravo zato Izrael fanatično ne odustaje od megalomanskih operacija i planova, koji su samo izraelsko stanovništvo već doveli na rub egzistencije, a koje i samo postaje plijenom nezasitnog apetita vlastite vladajuće klase.