Možda ne postoji evidentnijeg primjera imperijalističkog cjenkanja na bijedi jednog naroda od Palestine. Dok se tijela, zgrade i sve što stoji uspravno bespoštšedno raznosi u vazduh od strane Izraela, a posredno i drugih imperijalista, a u prvom redu američkih, tkivo ove nacije ostaje neoštećeno – štaviše uz svu stereotipnost ovakvih izjava, ono zaista stoji čvrsto i čvršće nego što je to bio slučaj prije sadašnjeg rata. Zločini u Palestini razotkrili su svu sistemsku, pa i moralnu trulinu liberalne demokratije, a koja je uistinu uvijek i zauzimala ovakvo lice u kolonijalizovanim zemljama. Razlikuje li se po bilo čemu politika Izraela danas od politike imperijalističkih “velikih sila” sa početka 20. vijeka u Africi, ili Aziji? Naravno da ne.
Oni su takođe još više približili sliku funkcionisanja monopolnog kapitalizma. Za samo jednu bombu ili granatu koja će da padne u Gazi, angažovan je novčani, proizvodni i transportni potencijal koji se proteže preko kontinenata, preko državnih i nacionalnih granica. Angažovan je ceo jedan sistem. Ovo ukazuje više nego išta da je ovo rat čitavog jednog sistema u kojem su pojedine države, odnosno njihove armije jednostavno izvršioci, a da bez sveobuhvatne borbe kako kolonijalizovanih naroda, tako eksploatisanih klasa u samim imperijalističkim državama, pobjeda nije moguća.
Naravno, snage Otpora kako u Palestini, tako i u Libanu, pa i Jemenu to su bolje shvatile nego mnogi drugi, što i nije slučajno. Dok su ciljevi Izraela odavno postale kuće i bolnice, rakete Otpora sa stravičnom preciznošću su pogodile tamo gdje je stvarno zaboljelo – na kapital. Na vrhuncu rata, ni jedan brod u Crvenom moru, ni jedna kompanija na teritoriji Izraela ni jedna trgovačka ruta – kopnena ili pomorska nije bila bezbedna. Isporuke oružja Izraelu iz Evrope i SAD-a održale su borbenu gotovost izraelske vojske, međutim bez kreditnih infuzija iza leđa izraelskih vojnika ostala bi ekonomska ruina, a njihov patriotizam kolabirao bi, kao i druge unutrašnje kontradikcije koje se javljaju još u samom kolonijalnom temelju ove tvorevine.
Kao što je primirje u Libanu, pa i u Gazi potpisano u jeku podizanja socijalnih tenzija, a zatim pregaženo kako bi se te tenzije ponovo preusmjerile kako na Zapadnu obalu, tako i na Gazu, tako i sada svaki potez izraelske vojske posljedica je trke sa vremenom koju sprovodi cionistička vlast. Ona je u ratu pronašla svoju slamku spasa, svoju novu “stabilnost”, no realnost je neumoljiva i pre ili kasnije doći će dan kada Izrael, pa i SAD i drugi, više neće moći da zadrže sopstveni haos u granicama Palestine. Prvi požar su jedva ugasili na granicama Južnog Libana. Drugi, ako bude i samo deo prvog, bi već sada značio totalnu krizu u Izraelskom društvu.
No šta je perspektiva Palestinskog otpora, može li on da nestane?
Jednostavno rečeno, ne. Ako se malo zadubimo, ponovo ćemo doći do fundamentalne činjenice da Palestinci ne vode pljačkaški ili kolonizatorski rat, već oslobodilački, da se oni ne bore za oduzimanje zemlje jednoj ili drugoj naciji, već likvidaciji nacionalnih privilegija i suštinski, istorijski progresivnom cilju. Okupacije tradicionalno uzimaju danak i od nacije koja porobljava, ne samo od one koja je potlačena i kada poslednji izraelski redenik zapne u prazno ostaće i dalje Palestina, tu gde je i do sada bila. Bez obzira na žrtve, palestinska borba je “osuđena” na pobjedu. Bez obzira na uspehe izraelska borba je osuđena na poraz, kao što je to uvijek bio slučaj sa antikolonijalnim borbama. Međutim ovo nije borba samo jedne nacije, već kao što je čitav jedan deo imperijalističkog sveta aktivan u ovom zločinu, kao što druge strane nemo posmatraju tražeći svoju šansu, tako i istorijska antiteza ovoga sistema će prije ili kasnije morati da zgrabi ovu aždaju za vrat i slomi joj kičmu. Tek tada, kada rat bespoštedno uvuče u istorijske tokove mase Bliskog istoka i drugih podneblja, kada im istorija nametne otsudno pitanje bespoštednog rata, kao što je to sada nametnuto palestinskom narodu, će se pokazati da iza betonskih zidova i hiljada okupatorskih tenkova i dalje stoje, kao i nekada papirni tigrovi.
