Nakon više od godinu dana pregovora, koje je Izrael neprestano sabotirao, izraelski politički vrh je shvatio da ne može nastaviti rat. Od početka rata smo pisali o tome kako su izraelski gubici ogromni, potpunom padu izraelske ekonomije, nezadovoljstvom naroda i općim stanjem u državi.
Sve navedeno je ovim primirjem i dokazano. Cionistički san o čišćenju Gaze od Palestinaca i naseljavanja izraelskih kolonista u to područje je uništen. Iako ovo neće biti posljednji pokušaj čišćenja Palestinaca iz Gaze, cijeli izraelski politički vrh bio je svjestan toga da je ovo vjerojatno najbolja prilika, koju će ikada imati. Istinu o pravom stanju izraelske vojske i društva tijekom ovog rata počet ćemo tek sada dobijati, sada kada prijetnja neizbježnog rata više ne postoji, a interesne skupine više neće djelovati ni približno homogeno kao prije.
Pojačano bombardiranje
Kako se primirje približavalo i kako su se vijesti o njemu širile, tako je Izrael sve intenzivnije bombardirao Gazu. Iako je primirje službeno potvrđeno u srijedu, ono je tek nastupilo u nedjelju, 19. siječnja 2025. Izrael je vrijeme do primirja iskoristio za brutalno bombardiranje Gaze, upravo onako kako je činio svih ovih godina.
Ovakvo ne samo divljačko već i vrlo ciljano bombardiranje civila, s ciljem što većeg broja ljudskih žrtava, sada kada ono nema apsolutno nikakvog vojnog opravdanja, opet pokazuje koji su pravi ciljevi. Do sada je takvo bombardiranje bilo dio zločinačke strategije čišćenja određenih dijelova Gaze i demoraliziranja stanovništva. Međutim, sada kada se Izrael povlači, a Palestinci se vraćaju u okupirane dijelove Gaze, ono nije ništa drugo nego iživljavanje poražene imperijalističke vojske, koja pokušava nanijeti što više štete dok još može.
Značaj primirja za Palestinu
Otpor je od početka rata inzistirao na četiri točke – prekid vatre, oslobađanje svih palestinskih zarobljenika, potpuno povlačenje Izraela iz Gaze i rekonstrukcija Gaze. S druge strane, izraelska delegacija je, ovisno o situaciji u određenom trenutku, stalno mijenjala mišljenje.
Više puta se i slagala sa zahtjevima Otpora i govorila da je spremna na prekid vatre, da bi se u posljednjem trenutku predomislila i tako prekinula pregovore. No, kada su odigrali sve karte i nastavili trpjeti velike gubitke u Gazi, čak su i neki od najekstremnijih izraelskih političara shvatili da je vrijeme za primirje došlo.
Nevažno je kako će se pregovori završiti i koliko će primirje trajati – ono je u svakom slučaju velika pobjeda za Palestinu. Dok su mnogi govorili kako Palestina nema šanse zbog ogromne tehničke nadmoći Izraela i podrške koju su Izraelu pružali imperijalisti, Otpor se beskompromisno borio i natjerao izraelsku vojsku na potpuno povlačenje.
Stanje pred početak rata
Da bismo pokazali koliko je ovaj rat, a zatim i primirje, značio za palestinsku nacionalnooslobodilačku borbu, najprije ćemo se vratiti na stanje palestinskog nacionalnooslobodilačkog pokreta pred početak rata.
Palestinskoj naciji je prijetilo potpuno uništenje. Sve arapske države, osim Jemena, su normalizirale odnose sa Izraelom, dok su Saudijska Arabija, Jordan i druge postale izraelski saveznici. Sirija je, kao što smo mogli vidjeti, nakon pada Assada, imala neutralan stav prema Izraelu, dok su se na vrhovima ovih država vodili pregovori o daljnjem približavanju.
Jedina država u kojoj su Palestinci mogli naći saveznika bio je Iran. Iran je, doduše, igrao svoju igru, i iako je znao da će rat s Izraelom na kraju izbiti, to mu tada nije odgovaralo – kao što mu još uvijek ne odgovara. Unutar Iraka i Sirije su se stvarale propalestinske skupine, ali one su bile u svom začeću i tek su u ovom ratu dobile malo više snage i značaja.
Najbliži saveznici koje je Otpor imao u tom trenutku su bili Hezbollah i Hutisti. Hutisti su bili daleko i bez zaoštravanja sukoba nije bilo moguće stvoriti savez protiv Izraela i njegovih saveznika, koji se tek kasnije tijekom rata stvorio.
Hezbollah, koji je po svojoj prirodi bio veoma sličan palestinskom Otporui i koji se godinama kalio u borbi protiv Izraela, je posljednjih godina postao vrlo ovisan o Iranu. U zamjenu za obuku i oružje, Hezbollah je dao svoju autonomiju Iranu i tako nije smio dizati napetosti u regiji više nego što je to Iranu odgovaralo.
Napad Otpora
Otpor je, nakon godina planiranja, vidio da je došlo vrijeme za akciju. Od 2020. godine isplanirano je više akcija, poput one 7. listopada 2023. godine. Mnogi unutar Otpora su bili za izvođenje tih akcija i raniji napad na Izrael, ali je Otpor ipak čekao dok nije bio potpuno siguran da je došlo vrijeme.
Napad je izvrsno izveden, a plan Otpora je tekao gotovo savršeno. Izraelska divizija, koja je čuvala Gazu, je bila potpuno uništena u roku od 24 sata, njeni vojnici i časnici ubijeni ili zarobljeni, a oprema zaplijenjena. Izraelska vojska nije imala nikakav odgovor i u samo jednom danu Otpor je uništio sliku izraelske vojske kao neuništive sile.
Uzimanje talaca
Međutim, Otpor nije računao na toliku okrutnost izraelskog vojnog vrha. U svakom ratu između Otpora i Izraela, ne samo u Gazi, već i na Zapadnoj obali, pa i u Libanonu, Izrael je bio spreman razmijeniti stotine palestinskih zarobljenika za svakog svog taoca razmeni. Mnogi unutar Otpora su poštovali spremnost izraelskog društva i države da pokrenu rat i predaju toliki broj zarobljenika, za dobrobit svojih vojnika i civila.
No, stvari su se unutar Izraela i u samom svijetu promijenile od posljednjeg rata protiv Otpora. Uslijed svjetske ekonomske krize i povećanih međuimperijalističkih napetosti, desnica je u imperijalističkoj srži jačala. Bilo je logično da će ona najviše ojačati uzapadnoj doseljeničkoj koloniji zvanoj Izrael.
Na vlast su došli najekstremniji desničari, koji su uništili mnoge elemente buržoaske demokracije i koncentrirali moć u svoje ruke. Jedva su čekali izgovor da pokrenu genocidni rat protiv Palestinaca, a kada je on pokrenut, nisu marili za zarobljene taoce, već su na njih pucali, kako ih ne bi morali oslobađati kasnije tijekom rata. Ova je politika Izraelu kasnije došla glave, jer je duboko podijelila izraelsko društvo i bila je jedan od glavnih razloga zbog kojih je Izrael bio prisiljen potpisati primirje.
Ulazak drugih skupina
Palestinski otpor je u ovu borbu ušao sam, oslanjajući se isključivo na svoju snagu. Iako je očekivao da će ga Hezbollah i drugi potencijalni saveznici podržati, on je na njih gledao samo kao na dodatnu snagu kojom će brže pobijediti Izrael.
Svi koji su se priključili Palestincima – Hezbollah, Hutisti, propalestinske skupine diljem zapadne Azije – su, osim pomoći Palestincima, iskoristile ovu borbu za stjecanje legitimiteta i daljnu izgradnju sebe.
Hutisti
Iako su Hutisti pobijedili marionetsku vladu Saudijske Arabije, nisu bili međunarodno priznati. Uključivanjem u palestinsku borbu i napadima na komercijalne, a kasnije i vojne brodove NATO-a, međunarodna zajednica više nije mogla ignorirati Hutiste. Samim tim što je Amerika napala Hutiste i potrošila toliko resursa da ih zaustavi, oni su postali legitimna vlada Jemena.
Izvrsnim uspjesima u ovom ratu – ispaljivanjem balističkih projektila na Izrael i probijanjem Željezne kupole te pobjedom nad Zapadnom pomorskom koalicijom, koja je bila prisiljena povući nosače zrakoplova i mnoge brodove – Hutisti su samo učvrstili svoju vlast u Jemenu.
Hezbollah
Hezbollah je nastao kao odgovor na izraelsku okupaciju 1982. godine. Ukratko gledajući njegovu povijest, može se vidjeti kako je inicijativa prelazila s izraelske na njihovu stranu. Izrael je 1982. napao Libanon i ubrzo je ušao u Bejrut, odakle je bio prisiljen povići se na jug 1983. godine. Daljnja okupacija južnog Libana omogućila je Hezbollahu da nastavi svoju izgradnju.
Napadi Hezbollaha su postali toliko učestali da se Izrael morao povući iz južnog Libanona 2000. godine. Šest godina kasnije, Izrael je napao Libanon i nakon prvobitnih uspjeha je doživio težak poraz. Od tada su se događali povremeni sukobi na granici Izraela i Libanona, koja nije bila točno definirana, već je faktički bila ratna zona.
Rat u Gazi je Hezbollah iskoristio kako bi udaljio izraelsku vojsku sa granice i raselio doseljenike. Iz dana u dan je rastao broj napada na Izrael, dok je Izrael svaki put pokušavao uzvratiti još većom silom. U ovim razmjenama udaraca Hezbollah je uspio raseliti sjever Izraela te je Izrael, unatoč tome što je znao da ne može voditi još jedan rat, bio prisiljen napasti Hezoblah, koji je to željno iščekivao.
Pripremajući se 15 godina za ovaj napad, Hezbollah nije dopustio izraelskoj vojsci nijedan vojni uspjeh i vojnički gledano nanio je izraelskoj vojsci težak poraz.
Propalestinske skupine
Rat u Gazi su pametno iskoristile i propalestinske skupine u Iraku i Siriji. One su napadale i Izrael i američke baze, čime su dobili praktično dobili platformu za daljnje širenje, a obuku i oružje su najvjerojatnije dobile od Irana.
Dovoljno je pogledati njihov propagandni materijal da bi se vidio njihov napredak. Nema sumnje da će ove skupine, koje su već sada dobro organizovane i obučene, igrati važnu ulogu kao gerilske formacije u budućem međuimperijalističkom ratu.
Stanje pred primirje
Tako je stvorena protuizraelska fronta po imenu Osovina otpora. Činili su je Gaza, Zapadna obala, Hezbollah, Hutisti, propalestinske skupine i Iran. Svaki je dao svoj doprinos u borbi protiv Izraela, ali je središnji bio nacionalnooslobodilačka borba Palestinaca.
Neposredno pred primirje, ova fronta se stišala – Hezbollah je potpisao primirje, Iran nije smeo izvoditi daljnje napade na Izrael. Propalestinske skupine, pod utjecajem Irana, su se također morale primiriti, a jedino su Hutisti i dalje aktivno vodili borbu i trpjeli žestoke zračne napade. Činilo se da je Izrael uspio izolirati Gazu i najborbenije gradove na Zapadnoj obali, pred posljednji smrtni udarac Palestincima.
Tada je pokrenut i Generalov plan, koji je za cilj imao potpuno očistiti sjever Gaze od Palestinaca i uspostaviti novi koridor kroz sjever. Međutim, ovaj plan je bio posljednji očajnički pokušaj Izraela da ostvari barem jednu pobedu. Izraelska vojska je, nedugo nakon pokretanja plana, počela izbjegavati sukobe sa Otporom i usredotočila se skoro isključivo na nanošenje što većih žrtava civilnom stanovništvu.
Istovremeno je Otpor razvijao sve bolje taktike i nanosio sve veće gubtike Izraelu. Znajući da ne može dugo ratovati na ovakav način, u izraelskom političkom vrhu počele su se pokazivati velike pukotine i bilo je samo pitanje vremena kada će Izrael pristati na primirje.
Trenutno stanje
Nakon više od godinu dana ratovanja, Izrael je iscrpljen. Na međunarodnoj sceni biva sve više izoliran i sada se oslanja gotovo isključivo na Ameriku, koja i sama ima mnogobrojne nerješive probleme. Izraelsko gospodarstvo je uništena, vojska demoralizirana, a društvo podijeljeno kao nikada prije.
S druge strane je Gaza koja je, unatoč velikim ljudskim i materijalnim gubicima, ujedinjena više nego ikada. Ostaci kolaboratorskih grupa se čiste, a izvan Gaze podrška palestinskom pokretu je sve veća. Za 15 mjeseci ratovanja stanje se drastično promijenilo i ako inicijativa nije prešla u ruke Palestinaca, sigurno nije više u rukama Izraela.
Plaćanje pune cijene slobode
Iako Palestinski otpor ovisi o Iranu i sigurno je primio mnogo naoružanja od njega, većinom je zadržao svoju samostalnost. Drugim riječima, za razliku od Hezbollaha koji se potpuno vezao za Iran i tako postao žrtvom međuimperijalističkih igara, Palestinski otpor zadržao je svoju neovisnost, po cijenu velikog broja žrtava.
Palestinski otpor je sam određivao kada će napasti Izrael, kako će ratovati, pregovarati i na kraju – kada će doći do primirja. Naravno, iako je Iran imao utjecaja u svemu ovome, očuvanje neovisnosti Otpora u Palestini se opet jasno vidi kada se on usporedi sa Hezbollahom. Hezbollah je u početku izbjegavao izravni rat sa Izraelom, trgujuću bombama tijekom prve polovine rata u Gazi. Zatim je počeo rat i odlično se pokazao, ali kada to Iranu više nije odgovaralo, bio je prisiljen potpisati primirje.
Sada trpi bombardiranje Izraela i opću izolaciju od naroda, od kojega je do nedavno imao punu podršku. Iako se nestanak Hezbollaha sa političke pozornice može djelomično objasniti time usmjeravanjem pažnje na aktivna bojišta, ne može se time u potpunosti objasniti.
Daljnji razvoj situacije
Nažalost, ovo nije kraj sukoba između Izraela i Palestine. Primirje je samo privremeno i pitanje je vremena kada će se rat nastaviti. Sve dok postoji ova kolonizatorska tvorevina, pokušaji proširenja Lebensrauma neće prestati. Također će se ovaj rat nastaviti i sa razvojem općeg međuimperijalističkog sukoba.
Sada, iako će se Izrael vratiti svojim starim metodama ekonomskog uništavanja Gaze, Palestinski otpor ima priliku pregrupirati se, obnoviti snage, obnoviti cijelu Gazu i spremiti se za daljnje borbe.
Struktura primirja
Dogovoreno primirje se sastoji od tri faze.
Prva faza podrazumijeva razmjenu velikog broja talaca i povlačenje izraelske vojske do granica Gaze. Ona je planirana da traje 42 dana, a svaki tjedan će se razmijeniti određeni broj talaca. Trenutno smo u trećem tjednu i za sada stvari uglavnom idu po planu.
Ova faza također uključuje i veće puštanje humanitarne pomoći u Gazu, koja je očajnički potrebna izgladnjelom narodu.
U drugoj fazi, koja bi također trebala trajati 42 dana, bit će razmijenjeni preostali taoci, a izraelska vojska će se potpuno povući iz Gaze. Trenutno je veliko pitanje hoće li se Otpor i Izrael dogovoriti oko ove faze. Izraelski političari stalno ponavljaju da se nikada neće povući iz Gaze – ali isto su to govorili o prekidu vatre.
Treća faza uključuje obnovu Gaze i dogovor oko podjele vlasti. Otpor je nudio Fatahu, koji upravlja Palestinskom samoupravom na Zapadnoj obali da se dogovore oko vladanja nad Gazom, ali je Fatah to odbio.
U ovom trenutku se ne može znati kuda će dalje pregovori voditi. Sudeći po onome što nova američka administracija govori o raseljavanju Palestinaca u Gazi i na Zapadnoj obali, ovaj mir vjerojatno neće potrajati. Istovremeno, Izrael pokušava sabotirati mir eskalacijom sukoba na Zapadnoj obali, gdje pomoću kolaboracionističke Palestinske samouprave pokušava postaviti temelje za aneksiju Zapadne obale.
Takvi megalomanski planovi, o kojima se počelo govoriti nekoliko dana nakon primirja i faktičkog poraza Izraela, samo govore o nemoći imperijalista.